Iz "VirovitiÄkiog zaviÄaja" broj 3. dne 10. veljaÄe 1906. godine.
Ranim jutrom sastalo se pred vratima nekoga odvjetnika sedam seljaka iz raznih krajeva naÅ¡e domovine. No jer su gospodin fiÅ¡kal dostajali joÅ¡ spavati, to su seljaci Äekali, te se razgovarali o svojim poslovima i op svojim neprilikama. Jedan je od njih pod pazuhom držao purana, dok drugi nisu imali niÅ¡ta, Å¡to bi gospodinu odvjetniku donijeli na dar. Zato se ovi preplaÅ¡e, da neće biti milostivo primljeni. Nu svemu zlu ima lijeka, pa se tako i tu izmudriÅ¡e, Å¡to će uÄiniti. ÄŒim je odvjetnik ustao, doÄ‘e prvi seljak u kancelariju i donese purana. Odvjetnik ne mogavÅ¡i pridržati purana u kancelariji, reÄe seljaku, neka ga odnese u kuhinju kuharici. Za ovim seljakom doÄ‘e u pisarnu i drugi, pak i taj donese purana, a odvjetnik i njemu reÄe, da ga odnese u kuhinju. DoÄ‘e i treći, i taj donese purana, pa i njemu reÄe isto odvjetnik. l tako svih sedam redom. Odvjetnik se veselio da je danas dobio sedam purana i da će pri objedu jesti dobru puretinu. Ali se zaÄudi, kad kod objeda opazi, da nema puretine na stolu. Upita ženu, zaÅ¡to nije dala ispeći purana, kad ih je danas dobio sedam, a hraniti ih i tako nije vrijedno. Prvi seljak nije naime predao purana kuharici, nego drugomu seljaku, a ovaj trećemu, treći Äetvrtomu, i tako redom, napokon ni sedmi seljak nije predao purana kuharici, već ga je odnio sa sobom, jer po svoj prilici nije bio zadovoljan s razgovorom pred odvjetnikom. I tako taj odvjetnik mjesto sedam nije dobio nijednoga purana.
